Sasvim slucajno upoznala sam jednog muskarca. Tacnije srela, tada ga jos nisam znala. Zaljubila sam se u njegov prodorni, zamisljeni pogled. Usredoceni pogled. U njegove pokrete i ne znam. Opcinio me u svakom smislu, a jos ga nisam ni znala. Od tada stalno sam mislila na njega. Stupili smo u kontakt. Stalno se dopisivali…zaljubila sam se u njega. Par puta smo izasli…ali nista. Na kraju sam mu priznala. Njego odgovor sta cu ja sa tobom?! – sve mi je rekao. Toliko sam se razocarala da je boljelo. Pustila sam kraju to. Nastavila svojim putem. S vremena na vrijeme bih mu se javila. Citala s
razumjevanjem i strpljenjem njegove poruke iz nocnih smjena. Boljelo je…ali nisam marila. Borila sam se tako sto sam odustala. Pred sami kraj ljeta pozvao me na kafu. Bila sam toliko sretna da se to opisati ne moze. I opet tu je sve stalo. I onda jedne veceri, sreli smo se u kaficu. Hehe s drustvom, pili smo vino i desilo se ono sto sam toliko strpljivi cekala. I tako, dva mjeseca je kako smo skupa. Volim ga i on je zavolio mene. Rekao mi je da je ma ne na pocetki nije volio. Ali sada da sam mu jako vazna. I da me puni voli i da me ne zeli izgubiti. No sudbina ima drugu pricu za nas dvoje. Karma. Nedavno sam saznala da sam tesko bolesna…
0 komentari