Kazu koliko ulozis, toliko dobijes. Kakav li sam ja onda izrod, jer sam dao sve, nista nisam dobio? U zadnjih 6 mjeseci sam prezivio i izborio se sa dosta stvari. Pocevsi od problema na faksu, onda me zarucnica ostavila nakon 4 godine veze i to zbog drugoga… U tim trenucima shvatam i da je vecina mojih “prijatelja” samo licemjerna bagra, koja samo trazi nacin da mi udari noz u ledja i/ili ostavi na cjedilu. Zatim dok se borim sa blagom depresijom i cak i mislima o samoubistvu, shvatam da moja
porodica krije od mene da nam finansijski stvarno lose ide. Sada kada pogledam nazad, ne mogu da povjerujem da je se to sve desilo u nepunih 6 mjeseci. Ali hej, ono, sam se izvucem iz depresije, osmijeh na lice, osloni se na ono malo prijatelja sto mi je ostalo i budi njima bolji jaran nego ikad. Tokom pauze nadji posao da svojima malo olaksas, rijesi probleme sa papirima na faksu (ovo vec i sami pretpostavljate kako), a izmedju crncenja na crno za male pare i spavanja, nekako se da i uciti i pripremati za faks. I onda, kad se priblizi vrijeme da se ponovo krene na faks, shvatim da sam iscrpljen, da nemam snage ni volje ni motivacije nizasta, da se vise ne mogu na ulici ni nasmijati nekom poznaniku, jer nemam razloga da se smijem, a ni snage da se lazno nasmijesim. I treba da
krenem na faks, treba da ispunim ocekivanja svoje porodice, i da budem dobar na faksu i da sve u roku polozim, jer nemamo novca za bacati… a ja vec znam da necu moci… i brinem se zbog toga, toliko da nenormalno smrsam a i dozivim napad panike i srusim se u kuci… Znam da se moram boriti i barem pokusati prevazici sve sto je ispred mene, ali se bojim da necu uspjeti… Tuzno je to da mi se ponovo oduzimanje svog zivota cini kao jedini izlaz iz svega ovoga…
0 komentari