Zivim i odrasla sam na selu. Moji roditelji nisu imali novac za skolovanje, a ni uslove za to, zbog rada, tako da sada se bave iskljucivo poljoprivredom. Od malih nogu pomazem roditeljima oko basce, obavljam sve poslove koji su uobicajeni u jednom selu, ali u isto vrijeme uspijevam da budem odlicna ucenica sa prosjekom 5.0 . Zbog takvih ocjena, a i zbog samog doprinosa koji dajem roditeljima kad je u pitanju posao, uvijek sam imala sve sto pozelim i nimalo se nisam razlikovala od
djece koja zive u gradu i ciji roditelji su obrazovani. Imam sve sto sam oduvijek htjela, sta mi se god svidi oni ce mi priustiti... I mada vecinu ljeta provedem na basci, umjesto na moru, nije mi zao. Bar nisam naucila na ljencarenje i da mi se sve donese zdravo za gotovo . Moja najveca zelja je da jednog dana imam neku korist od ovih ocjena, da uspijem u zivotu i da izdrzavam moje roditelje kao sto to
oni sada za mene cine. Recite da sam seljanka, da bi me trebalo biti stid sto ovo pisem, ali naprotiv. Moje misljenje je da ce bas vecina tih seljaka iz grada to da pomisle. Ja se nikad se necu stidjeti mog zivota niti mojih roditelja, jer sve ono sto sam danas, to sam postala iskljucivo zahvaljujuci njima. Inace, imam 16 godina:)
0 komentari