Imam velikih problema sa vidom. Samo mesec dana nakon rođenja imala sam operaciju koja je jako loše završila. Doktor mi je od sitnog problema na levom oku, napravio veliki na desnom. Nakon te operacije sam imala još tri koje su bile uspešnije i povratile mi vid. Borila sam se, na granici između svetla i tame, i uspela. Nosim tegle od naočara i nikada nisam dopustila da me drugi gaze zbog toga. Ne stidim se svojih očiju koje su različite boje. Uspela sam da i u Osnovnoj i u Srednjoj budem đak generacije i da steknem najbolje društvo ikad. Borila sam se i još ću se boriti. Nisam imala detinstvo kao moje društvo. Moje detinstvo je bila borba za vid, nešto što mi je najsvetije. Sve sam izdržala, ali ne sama, već sa svojim roditeljima kojima to nikad neću zaboraviti. Najteže mi pada kada mi tata, sa suzama u očima, priča kako mi je, kao maloj, dao zvečku stavivši je u levu stranu, a ja sam je tražila rukom u desnu. Uvek zaplačem kada mi to priča.
Ja u autobusu danas i neka likuša pored mene priča telefonom sve supernedto na foru :”Jel idemo danas an žurku? Srce. Ljubavi…” i od jednom joj zazvoni telefon. Devojka se izblamirala pred celim busom.
Slika koju ću teško izbaciti iz glave..Pored faksa je sedelo dete ne starije od 6,7 godina. Sedeo je na kiši sa svojom malom gitarom, koju je svirao bez ikakvog reda i smisla, a ispred njega je stajala kutija za novac..Prvi put sam mu ostavio neke sitne pare, a na pauzi mu sa drugarom kupio da jede. Sve vreme je gledao u zemlju, a kad smo mu dali hranu pogledao nas je i sa osmehom rekao “Hvala vam puno”. On je samo dete, a opet je srećan što ima samo tu gitaru. Ceo dan razmišljam o njemu i žalim što nisam u situaciji da mu pomognem.
Moj dečko je siromašan, on radi baš mnogo ali sve što zaradi potroši za gorivo dok putuje na posao i dok plati račune u kući iako i njegovi roditelji imaju solidna primanja nekako jedva sastavljaju kraj sa krajem. On je divan, na kraju mjeseca mu čak ja plaćam gorivo, a izlasci su uglavnom moj trošak.. Dok sam ja sa druge strane navikla na lagodan život. Boli me kad dođem po njega sa svojim autom i vidim kako gleda. Jako ga volim i želimo da uskoro započnemo zajednički život, planiramo djecu.. Ali ja se stalno pitam kako će moj život s njim da izgleda, jer ne planiram da ga ostavim, hoću da mu budem žena. Ne znam stvarno :/
Ležim ja u operacionoj sali, pripremaju me za operaciju, i u nekom trenutku dolazi doktor koji me treba operisati. Govorim mu koliko se bojim da ću se probuditi u toku operacije, uprkos anesteziji, a on će meni na to: “Ništa se ti ne brini, ovdje ko je zaspao, više se probudio nije”. Utješi me čovjek, pošteno.
Danas mi je bio očajan dan. Devojka me ostavila onako iz čista mira (nije mi baš jasan njen razlog), izgubim torbicu u kojoj je bio telefon, lična karta, novčanik (sreća pa je telefon krš a novčanik prazan). Vraćam se kući onako nervozan, razočaran, besan… Sve mi se skupilo samo što ne eksplodiram, brat me zeza, kevi žao devojke koja me je šutnula, a onda na scenu stupa moj pas. Ne može čovek da se ne razveseli kad vidi te srećne okice i rep kojim maše kao da je propeler. Samo je došao do mene sa povodcem u ustima i znao sam šta treba da radim. Šetali smo se preko 4-5 sati i sve vreme sam mu se jadao. Nekako je izvukao svu tu negativnu energiju iz mene i sad mi je mnogo lakše.
0 komentari